Nagrada za borbenost Tour de Francea
- Le Prix de la combativité (fr)
- Combativity award (en)
- Premio della Combattività (it)
- Edi Merks (Belgija)
4 puta
Nagrada za najagresivnijeg vozača na Tur de Fransu je uspostavljena 1952. Na kraju svake etape tu nagradu dobija vozač koji je najviše napadao i najviše vremena proveo u begu. Na kraju, bira se najagresivniji vozač celog Tur de Fransa, to je biciklista koji je najviše puta proglašavan za najagresivnijeg.
Od 1981. najagresivniji vozač nije osvojio Tur iste godine.
Istorija
Od 1952. dodeljuje se nagrada najagresivnijem vozaču.[1] Na kraju svake etape, dodeljuje se nagrada najagresivnijem vozaču, a na kraju trke se dodeljuje najagresivnijem vozaču celog Tura.[2] 1954. nagradu su dobila dvojica biciklista.[3] 1956. Andre Darigad je proglašen najagresivnijim vozačem.[4]
1961. nije dodeljena individualna nagrada, već je dodeljena celom timu.
Sistem se menjao tokom godina. Ranije su vozači dobijali poene i vozač sa najviše poena je bio pobednik.[5] Biciklista nije morao da završi trku da bi dobio nagradu, Siril Gimar 1972. nije završio trku, ali je dobio nagradu za najagresivnijeg vozača.
1979. nagrada je dodeljena Jopu Zutemelku, ali je kasnije diskvalifikovan zbog dopinga i nagrada je pripala Heniju Kojperu.[6]
Trenutni sistem
Trenutni sistem nagrađivanja je aktivan od 2003. Osam sudija, koji su specijalisti za biciklizam, bira najagresivnijeg vozača na kraju svake etape (osim na hronometru).[7] Za najagresivnijeg na kraju etape može biti izabrano više od jednog bicikliste, a nagradu može dobiti i celi tim. Najagresivniji vozač ne dobija majicu koju će nositi na narednoj etapi, već dobija crveni broj (beli broj na crvenoj pozadini), od 1998.[8][9]
Na kraju Tur de Fransa, obično u toku zadnje etape, proglašava se najagresivniji vozač cele trke i dobija nagradu od 20.000 eura.[7][10][11]
Pobednici
Dobitnici nagrade za najagresivnijeg vozača.[12]
|
|
|
Višestruki pobednici
Pozicija | Ime | Država | Broj pobeda | Godine |
---|---|---|---|---|
1 | Edi Merks | Belgija | 4 | 1969, 1970, 1974, 1975 |
2 | Bernar Ino | Francuska | 3 | 1981, 1984, 1986 |
Rišar Virenk | Francuska | 3 | 1996, 1997, 2004 | |
3 | Luis Okanja | Španija | 2 | 1971, 1973 |
Klaudio Kjapuči | Italija | 2 | 1991, 1992 | |
Režis Kler | Francuska | 2 | 1982, 1987 | |
Žak Diran | Francuska | 2 | 1998, 1999 | |
Loran Žalaber | Francuska | 2 | 2001, 2002 | |
Silvan Šavanel | Francuska | 2 | 2008, 2010 |
Po državama
Pozicija | Država | Broj pobeda | Vozač sa najviše pobeda | Zadnji pobednik |
---|---|---|---|---|
1 | Francuska | 32 | Bernar Ino, Rišar Virenk (3) | Voren Bargi 2017. |
2 | Španija | 7 | Luis Okanja (2) | Amets Čuruka 2007. |
Belgija | 7 | Edi Merks (4) | Pol Velens 1978. | |
4 | Italija | 6 | Klaudio Kjapuči (2) | Alesandro de Marki 2014. |
5 | Nizozemska | 5 | Vaut Vagmans, Geri Kneteman, Heni Kojper, Marten Dikrot, Erik Deker (svi po 1) | Erik Deker 2000. |
6 | Danska | 1 | Kris Anker Serensen (1) | Kris Anker Serensen 2012. |
Luksemburg | 1 | Šarli Gol (1) | Šarli Gol 1955. | |
Slovačka | 1 | Peter Sagan (1) | Peter Sagan 2016. | |
Kazahstan | 1 | Aleksandar Vinokurov, (1) | Aleksandar Vinokurov 2003. | |
Kolumbija | 1 | Ernan Buenaora (1) | Ernan Buenaora 1995. | |
Švicarska | 1 | Serž Demijer | Serž Demijer 1983. | |
Njemačka | 1 | Rudi Altig | Rudi Altig 1966. |
Povezano
- Generalni plasman na Tur de Fransu
- Klasifikacija po poenima na Tur de Fransu
- Brdska klasifikacija na Tur de Fransu
- Klasifikacija za najboljeg mladog vozača na Tur de Fransu
- Timska klasifikacija na Tur de Fransu
Napomene
Reference
- ↑ „Tour de France: An alternative view of the ultimate road race”. The Independent. 6. jul 2007.. Arhivirano iz originala na datum 2008-07-08. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ „Premies voor Van der Pluym en Stolker” (nemačkom). Leeuwarder Courant: str. 11. 14. jul 1956.. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ „Bobet onbetwist winnaar van Tour de France” (nemačkom). Leeuwarder Courant: str. 3. 2. avgust 1954.. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ „Klassementen” (nemačkom). Leeuwarder Courant: str. 5. 30. jul 1956.. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ Eddy van der Mark. „Tour Xtra:Combativity Classification”. CvccBike. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ „Zoetemelk strijdlustigste” (nemačkom). Leeuwarder Courant: str. 13. 23. jul 1979.. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ 7,0 7,1 „Tour de France 2008 - Rules”. Amaury Sport Organisation. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ „Règlement de l'Épreuve - Article 10: Maillots des leaders” (francuskom). Amaury Sport Organisation. 17. jul 2008.. str. 61. Pristupljeno 22. februar 2017. »Par ailleurs, le coureur combatif sera identifié par deux dossards spécifiques avec chiffres blancs sur fond rouge.«
- ↑ Nick Brownlee (23. jul 2013.). Vive le Tour!: Wiggo, and the Amazing Tales of the Tour de France. Pavilion Books. str. 75. ISBN 978-1-909396-34-0. Arhivirano iz originala na datum 2017-02-22. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ „Règlement de l'Épreuve - Article 24f: Prix de la Combativité” (francuskom). Amaury Sport Organisation. 17. jul 2008.. str. 69. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ „Liste des prix/Prize money - Article 7. Classement de la combativité”. Amaury Sport Organisation. 17. jul 2008.. str. 79. Pristupljeno 22. februar 2017.
- ↑ „Previous overall and classification winners”. Cyclingnews.com (Future plc). 1. avgust 2016.. Pristupljeno 22. februar 2017.
Spoljašnje veze
- Nagrada za najagresivnijeg vozača na Tur de Fransu
- p
- r
- u
- 1956: André Darrigade
- 1957: Nicolas Barone
- 1958: Federico Bahamontes
- 1959: Gérard Saint
- 1960: Jean Graczyk
- 1961 Team West-Southwest
- 1962: Eddy Pauwels
- 1963: Rik Van Looy
- 1964: Henry Anglade
- 1965: Felice Gimondi
- 1966: Rudi Altig
- 1967: Désiré Letort
- 1968: Roger Pingeon
- 1969–1970: Eddy Merckx
- 1971: Luis Ocaña
- 1972: Cyrille Guimard
- 1973: Luis Ocaña
- 1974–1975: Eddy Merckx
- 1976: Raymond Delisle
- 1977: Gerrie Knetemann
- 1978: Paul Wellens
- 1979: Hennie Kuiper
- 1980: Christian Levavasseur
- 1981: Bernard Hinault
- 1982: Régis Clère
- 1983: Serge Demierre
- 1984: Bernard Hinault
- 1985: Maarten Ducrot
- 1986: Bernard Hinault
- 1987: Régis Clère
- 1988: Jérôme Simon
- 1989: Laurent Fignon
- 1990: Eduardo Chozas
- 1991–1992: Claudio Chiappucci
- 1993: Massimo Ghirotto
- 1994: Eros Poli
- 1995: Hernán Buenahora
- 1996–1997: Richard Virenque
- 1998–1999: Jacky Durand
- 2000: Erik Dekker
- 2001–2002: Laurent Jalabert
- 2003: Alexander Vinokourov
- 2004: Richard Virenque
- 2005: Óscar Pereiro
- 2006: David de la Fuente
- 2007: Amets Txurruka
- 2008: Sylvain Chavanel
- 2009 nitko
- 2010: Sylvain Chavanel
- 2011: Jérémy Roy
- 2012: Chris Anker Sørensen
- 2013: Christophe Riblon
- 2014: Alessandro De Marchi
- 2015: Romain Bardet
- 2016: Peter Sagan
- 2017: Warren Barguil