Ali Podrimja
- Pjesnik
1999
Ali Podrimja (Đakovica, 28. august 1942 – Lodève, Francuska, 21. jul 2012) bio je kosovski pjesnik albanske narodnosti.[1]
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Prištini diplomirao je albanski jezik i književnost. Bio je urednik u izdavačkoj kući Rilindja (sh. Sloboda). Smatra se jednim od najplodnijih suvremenih albanskih književnih stvaralaca. Objavio je zbirke pjesama: Zov (alb. Thirrje, 1961), Rupci pozdrava (alb. Shamijat e përshëndetjeve, 1963), Lijepa bol (alb. Dhimbë e bukur, 1967), Sampo (1969), Sjena zemlje (alb. Hija e tokës, 1971), Torzo (1971), Glagol (alb. Folja, 1973), Credo (1976), Poema (1981), Ravnoteža (alb. Drejtpeshimi, 1981), Ljum, Ljumi (alb. Lum, Lumi, 1982) i mnoge druge.[1]
Kao autor više od desetak zbirki uvjerljivih i asertivnih pjesama od 1961. godine, Podrimja je prepoznat na Kosovu i u samoj Albaniji kao jedan od vodećih i inovativnih pjesnika. Mnogi ga, zapravo, smatraju najtipičnijim predstavnikom moderne albanske poezije na Kosovu, a zasigurno je kosovski pjesnik s najširom međunarodnom reputacijom.[2] Podrimjina prva zbirka elegičnij pjesama, Thirrje (sh. Zov, Priština 1961), objavljena je dok je još bio u srednjoj školi u Đakovici. Kasnije zbirke uvode nove elemente pjesnikovog repertoara, sklonost simbolima i alegoriji, otkrivajući ga kao zrelog simbolista koji je lako kreće u širokom spektru rima i metara.[2] Početkom 1980-ih objavio je maestralnu zbirku Lum, Lumi (sh. Ljum, Ljumi, Priština, 1982), koja je označila prekretnicu ne samo u njegovom vlastitom radu već i u suvremenom kosovskom pjesništvu u cjelini. Ova besmrtna počast pjesnikovom mladom sinu Ljumi, koji je umro od raka, uvela je egzistencijalističku zaokupljenost dilemom bića, s elementima samoće, straha, smrti i sudbine.[2]
Ipak, Ali Podrimja je lakonski pjesnik. Njegov je stih kompaktne građe, a slike su direktne, kratke i lišene bilo kakve umjetne opširnosti. Svaka je riječ bitna. Ono što fascinira čitatelja jest njegova uvjerljiva sposobnost da ovaj eliptični stjenoviti krajolik, koji podsjeća na albanski narodni stih, ukrašava neobičnim metaforama, neočekivanim sintaktičkim strukturama i suptilnim rimama.[2]
Reference
- p
- r
- u
- Filip Shiroka
- Sami Frashëri
- Ndoc Nikaj
- Ndre Mjeda
- Andon Zako Çajupi
- Luigj Gurakuqi
- Leonardo de Martino
- Pashko Babi
- Aleks Stavri Drenova
- Petro Nini Luarasi
- Risto Siliqi
- Mihal Grameno
- Foqion Postoli
- Gjergj Fishta
- Theofan Stilian Noli
- Millosh Gjergj Nikolla
- Kristo Floqi
- Vinçens Prennushi
- Ndre Zadeja
- Ilo Mitkë Qafzezi
- Haki Stërmilli
- Lasgush Poradeci
- Faik Konica
- Et'hem Haxhiademi
- Shefki Hysa
- Zef Zorba
- Primo Shllaku
- Dhimitër Shuteriqi
- Shefqet Musaraj
- Sterjo Spasse
- Petraq Zoto
- Petro Marko
- Sejfulla Malëshova
- Fatmir Gjata
- Kolë Jakova
- Musine Kokalari
- Llazar Siliqi
- Jakov Xoxa
- Ismail Kadare
- Dritëro Agolli
- Dhimitër Xhuvani
- Ali Abdihoxha
- Esad Mekuli
- Fatos Arapi
- Ali Podrimja
- Kasëm Trebeshina
- Sinan Hasani
- Mirko Gashi
- Azem Shkreli
- Martin Camaj
- Adem Demaçi
- Anton Pashku
- Musa Ramadani
- Sabri Hamiti
- Eqrem Basha
- Teki Dervishi
- Rexhep Qosja
- Beqir Musliu
- Zejnullah Rrahmani
- Mehmet Kraja
- Ridvan Dibra
- Besnik Mustafaj
- Kolec Traboini
- Bashkim Shehu
- Beqe͏̈ Cufaj
- Luljeta Lleshanaku
- Leon Qafzezi
- Fatos Kongoli
- Ben Blushi
- Entela Kasi
- Ornela Vorpsi
- Jeton Neziraj
- Migjen Kelmendi
- Fatos Lubonja
- Sabit Rrustemi
- Gëzim Hajdari
- Arian Leka
- Flutura Açka
- Rudi Erebara
- Ledia Dushi
- Elvis Malaj
- Lindita Ahmeti
- Mimoza Ahmeti