Feđa Šehović
Feđa Šehović | |
---|---|
Biografske informacije | |
Rođenje | 16. 3. 1930. (1930-03-16) (dob: 94) Bileća, Kraljevina Jugoslavija (danas BiH) |
Pseudonim | Raul Mitrovich |
Opus | |
suvremena hrvatska književnost, novopovijesni roman | |
Književne vrste | roman, drama, novela |
Znamenita djela | |
Dubrovačka tralalalogija |
Feđa Šehović (Bileća, BiH, 16. ožujka 1930.), hrvatski književnik, dobitnik više nagrada i jedan od utemeljitelja tzv. novopovijesnog romana u hrvatskoj književnosti.
Životopis
Studirao je i diplomirao (1954.) jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u prosvjeti i novinarstvu, a od 1965. do 1967. je direktor Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Od 1972. je na čelu dubrovačke Naučne biblioteke, a zatim vodi Dom Marina Držića (1989.-1996.). U mirovini je od 1996.[1]
Književnost
Zaokupljaju ga teme vezane uz Dubrovnik, lokalna i povijesna perspektiva, a u nekim se romanima služi i postmodernističkim postupcima.[2] U dramskoj književnosti se javlja dramom "Raskršća" 1959. Istaknute kasnije komedije "Kurve" (1974.) i "Katarina Druga" (1984.) karakterizira lokalna tematika i kolorit. "Dubrovačka tralalalogija" je humorističko-satirički portret Dubrovnika i njegovih ljudi, morala i običaja, ostvaren u ciklusu od šest romana: "Kazin" (1974.), "Savršeno umorstvo" (1975.), "Veljun" (1977.), "De bello ragusino" (1980.), "Dogon" (1980.) i "Knjiga postanka" (1981.). "Kazin" je 2007. reizdan pod naslovom "Dubrovački bordel: kazin bez cenzure".
Osamdesetih godina privlači pozornost romanima povijesne tematike "Gorak okus duše" (1983.), "Oslobađanje đavola" (1987.) i "Uvod u tvrđavu" (1989.) koje objavljuje pod pseudonimom Raul Mitrovich. U njima se koristi postmodernističkim literarnim potezima (nađeni rukopis, fiktivna kronika). Događaji u spomenutim romanima su i alegorija za suvremena zbivanja te svrstavaju autora među utemeljitelje tzv. novopovijesnog romana u domaćoj književnosti (uz Nedjeljka Fabrija i Ivana Aralicu). Kritičari ukazuju na paralele ovih i drugih romana sa stvaralaštvom Umberta Eca, i postupcima koje je koristio u znamenitom romanu "Ime ruže (roman)". Šehović je kasnije pod pravim imenom objavio i povijesni roman "Svi kapetanovi brodolomi" (1992), nagrađen godišnjom književnom nagradom Ksaver Šandor Gjalski kao najbolje prozno ostvarenje, te obiteljsku sagu "Ilijasbegovići: cronica travuniana" (2006.) koju čine romani "Ilijas-beg: kapetan trebinjski" (1999.), "Inšallah" (2000.), "Begovina" (2001.), "Dubrovački intermezzo" (2001.) i "Od Mostara do Haaga" (2001.).
Autor je ratnog romana "Četiri vozača u apokalipsi" (1994.) i knjige feljtona "Zla kob zaborava" (1992). "Vidra" je Šehovićeva romansirana biografija Marina Držića, objavljena 1980. Uspjeh je polučio i njegov kriminalistički roman "Zločin u samostanu" iz 2005.
Izvori
- ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Šehović, Feđa (pristupljeno 23. prosinca 2017.)
- ↑ Sead Begović, Uz osamdesetu obljetnicu rođenja Feđe Šehovića: Poruke koje vrijede za sva vremena, Vijenac br. 401, Zagreb, 16. srpnja 2009. Arhivirano 2020-10-27 na Wayback Machine-u (pristupljeno 23. prosinca 2017.)
Vanjske veze
- Feđa Šehović na sajtu IMDb
- p
- r
- u
1981: Ivan Aralica ("Put bez sna") • 1983: Iris Supek ("Kraj svijeta počinje kihanjem") • 1983: Tatjana Arambašin Slišković ("Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica") • 1985: Irena Vrkljan ("Svila, škare") • 1986: Pavao Pavličić ("Trg slobode") • 1987: Hrvoje Hitrec ("Ljubavi na crnom baršunu") • 1988: Dubravka Ugrešić ("Forsiranje romana reke") • 1989: Nedjeljko Fabrio ("Berenikina kosa") • 1990: Zvonimir Majdak ("Krevet") • 1991: Goran Tribuson ("Potonulo groblje") • 1992: Feđa Šehović ("Svi kapetanovi brodolomi") • 1993: Dalibor Cvitan ("Ervin i luđaci") • 1994: Miljenko Jergović ("Sarajevski Marlboro") • 1995: Pavao Pavličić ("Šapudl") • 1996: Višnja Stahuljak ("Sjećanja") • 1997: Alenka Mirković-Nađ ("91,6 Mhz glasom protiv topova") • 1998: Ratko Cvetnić ("Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata") • 1999: Goran Tribuson ("Trava i korov") • 2000: Zoran Ferić ("Anđeo u ofsajdu") • 2001: Stjepan Tomaš ("Odnekud dolaze sanjari") • 2002: Nedjeljko Fabrio ("Triemeron") • 2003: Josip Mlakić ("Živi i mrtvi") • 2004: Renato Baretić ("Osmi povjerenik") • 2005: Luko Paljetak ("Skroviti vrt") • 2006: Igor Štiks ("Elijahova stolica") • 2007: Sanja Lovrenčić ("U potrazi za Ivanom") • 2008: Ivo Brešan ("Katedrala") • 2009: Ratko Cvetnić ("Polusan") • 2010: Ivana Šojat Kuči ("Unterstadt") • 2011: Ivan Aralica ("Carske kočije") • 2012: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) 2017: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši)